Poslom koji joj, pored porodice, najviše znači u životu, počela se baviti sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka, odmah nakon što je uspješno završila tada tek otvorenu srednju školu za medicinske sestre akušerke u Bihaću.

“Tada se otvarala regionalna bolnica u Bihaću, današnja Kantonalna bolnica, i sjećam se da su se najbolji učenici iz moje generacije zaposlili u novootvorenoj zdravstvenoj ustanovi, na odjelu ginekologije i porodilišta. Tada sam se i ja počela baviti ovim poslom.”, prisjeća se Lipovača.

Plač novorođenčeta i početak novog života, kako kaže, i nakon toliko godina uvijek je ispune radošću i toplinom.

“Čudno je to osjećanje i teško ga ja opisati. Mislim kako se tada najintenzivije osjeća misticizam života, taj prvi plač koji nagovještava radosti, strepnje, osjećanja i sve ono što jedan čovjek prolazi u životu.”, objašnjava ona. Dodaje kako su česti slučajevi da porađa mlade majke koje su i same nekada bile bebe kojima je pomogla da dođu na svijet, pišu Nezavisne.

Ipak, dodaje kako postoje i oni drugi trenuci, kada se sve ne završi na najbolji način, te da babice u takvim situacijama proživljavaju tugu i bol zbog izgubljenog života. Kaže da je žalosti činjenica da je sve manje beba koje se rađaju što je uzrokovano padom nataliteta i teškim ekonomskim stanjem u našoj zemlji. Dodaje kako će se ovim poslom baviti još nekoliko godina, a potom će u zasluženu penziju.

“Iskustvo i ljubav pokušavam prenijeti na mlađe koleginice i ne bojim se za budućnost našeg posla.”, sa smiješkom kaže na kraju razgovora.

(Faktor.ba)