Uvod
 Odabir zvanja zdravstvenog profesionalca, pretpostavlja želju da pacijentici maksimalno pomognemo u svakoj situaciji i stavlja nas visokoprofesionalno ispred svih izazova, gdje primaljska etičnost u različitim situacijama dolazi do punog izražaja. Svakako je rođenje djeteta najvažniji događaj u obitelji, a sam porod čin koji i dan danas predstavlja posebnu emocionalnu situaciju u kojoj dolazi do izražaja strah, sreća, neizvjesnost, ali i ispunjenje velikih očekivanja. Emocionalna veza s djetetom nastaje i prije rođenja. Sama spoznaja da u ženi raste novo biće, da joj je povjerena tako važna zadaća, trudnoću čini jedinstvenim i nezaboravnim dijelom života. Trenuci rađanja novog života za svaku primalju su svakako najljepši, a zadovoljstvo i radost iza svakog poroda ne može nadomjestiti niti jedan drugi osjećaj u tom trenutku osim neizmjerne sreće, ponosa i olakšanja zbog živog i zdravog tek porođenog djeteta. Nažalost, ponekad ne možemo izbjeći žalosne i teške situacije prilikom rođenja mrtvog djeteta, koje prate mučne emocije koje se ne mogu nikada uskladiti ni izbalansirati. To je jedinstveni doživljaj žalosti, proces u kojem se gubi temeljna roditeljska funkcija i prkosi zakonima prirode. Roditeljska bol zbog gubitka djeteta bezvremenska je i bezgranična.
 Žena koja je pretrpjela gubitak djeteta,
  ničeg se više ne plaši.
 (Kethuboth, 62 a, židovska poslovica)

Uloga primalje – psihologija tugovanja
 Svaka primalja ima osjetljivu zadaću, od prijema do obrade rodilje s mrtvim plodom pa do njenog smještaja u rađaonski blok. Tijekom smještaja počinju reakcije pacijentice, odnosno faza sukoba i neorganiziranosti u vremenu, kada je majčina bol po saznanju o smrti djeteta najintenzivnija, a reakcije na gubitak su najčešće akutne jer pacijentice postaju svjesne konačnosti onoga što se dogodilo. Izbjegavanje ili prosvjed obuhvaća razdoblje tijekom kojeg je majka vijest o djetetovoj smrti primila neposredno nakon toga. Ljutnja i neprijateljstvo često bude prisutno tijekom početne faze, a pacijentice je mogu usmjeriti i prema zdravstvenim radnicima ili prema sebi, posebno zbog toga što misle kako nisu ništa učinile kako bi izbjegle nenadoknadiv gubitak. Krivnja, šok, nevjerica, mučna pitanja bez odgovora i osjećaj besmisla preplavljenog mislima o djetetu kojeg više nema, samopredbacivanje
 – sve to do izražaja dolazi kasnije. Međutim, u pravilu se reakcije pojavljuju odmah nakon gubitka djeteta, ali neke se mogu refektirati i nakon nekoliko tjedana ili mjeseci. Smrt djeteta, odnosno konačni rastanak od djeteta koje svoj život još nije pravo ni živjelo, majka doživljava kao osjetan gubitak vrijednosti, nalik duševnoj amputaciji. Poseban je problem jer od trenutka potvrđene trudnoće roditelji najčešće isplaniraju cijeli život za svoje dijete, a sada su sva njihova nadanja i vizije odjednom nestale. Naime, činjenica je da se identitet roditelja počinje stvarati još u trudnoći. Tako perinatalna smrt predstavlja gubitak roditeljstva, lišavanje određenog osobnog aspekta (sta- tusa majčinstva, slike o sebi kao dobroj majci i dobroj ženi), trajnog nestanka jedne faze života, sna i procesa stvaranja, oštećenje samopoštovanja koje ruši psihološke temelje. Smrt djeteta uvijek izaziva u majkama bijes, odbijanje da se shvati što se dogodilo, psihičku skršenost, očajavanje nad životom, bespomoćnost te neizmjernu bol s privaćanjem činjenica.
  Poznavajući osnovne temelje tih emocionalnih kriza i psihičkih faza svaka primalja mora svjesno doprijeti svojim intuitivnim i dobro isplaniranim fzičkim prisustvom obradi pacijentice, koja sada ulazi u sasvim drugi, u konačnici veoma mučan i neprihvaćajući proces rođenja mrtvog djeteta. Jer, kako piše U. G. Posch: Kod ožalošćenog se čovjeka pospješuje harmonija u njegovom unutrašnjem svijetu i brže se ublažavaju njegovi strahovi i bol, ako ima oko sebe ljude koji dijele njegov jad, i kad može primati njihovo suosjećanje.
 Svakako da je bitan i postupak samog smještaja žene u toj fazi što ovisi i o liječničkom nalazu koji nas upućuje kako i gdje smjestiti rodilju (predrađaona, rađaonski blok), hoćemo li joj omogućiti pristup partnera, odnosno hoćemo li osigurati njezinu odvojenost od kontakta s ostalim rodil- jama. Ne smijemo inzistirati na razgovoru ako ga pacijentica izričito odbija, no trebamo je pokušati empatijom potaknuti na komunikaciju kako bismo joj umanjili osamljenost i omogućili da ispolji svoje bolne emocije. Trebamo biti uz nju, da osjeti zajedništvo u podršci i da prihvati našu pomoć u svojoj tuzi. Ne smijemo samo umirivati njezine strahove i bol, već joj moramo pomoći da prevlada svoju nutarnju nijemost i postane sposobna da primi pomoć koja joj je sada nužna, opravdana i, nadasve, potrebna.
Što se može poduzeti kako bi se olakšala komunikacija?
 U profesionalnom smislu komunikacija je alat. Kako bi komunikacija bila učinkovita moramo razumjeti da je ona aktivnost s dvama aspektima – sadržajnim i odnosnim. Ovisno o tome kako su riječi izgovorene, kakav je bio govor tijela i drugi neverbalni znakovi koji nam otkrivaju izražava li naš sugovornik tim riječima prigovor, srdžbu, naklonost ili samo neutralni odgovor. Stoga treba poznavati važnost neverbalne komunikacije i razvijati sposobnost komunikaci- jskih vještina. Ona je neizbježna i važna sastavnica i ima kritičnu ulogu za sigurnu i učinkovitu medicinsku praksu.
 Kao pomoći?
 • Opažati reakcije roditelja i uzimati ih u obzir   tijekom razgovora.
 • Osigurati dovoljno vremena, potaknuti na   konverzaciju.
 • Ne sažaljevati, ono znači da ne vjerujete u   snagu da će znati prebroditi situaciju koja stoji   pred njima ili će se tek pojaviti.• Na početku pitati što ih najviše zabrinjava.
 • Slušajući o njihovoj boli i tuzi te mislima o   krivici, logično ih osporiti i negirati kako bi   prevladale vlastitu bespomoćnost.
 • Slobodno pokazati svoje osjećaje.
 • Svi znamo da je tuga usamljena. Ona se ne   može zaobići, niti ubrzati. Tu je zakon naše   duše, tok koji je kod svakog čovjeka drugačije
  predodređen. I sva ta bol u trenutku gubitka   djeteta i njegovog rađanja, dolazi i odlazi, ali   teško je prihvatiti činjenice i nadomjestiti ih
  vanjskom stvarnosti. Smrt djeteta toliko je   neprirodan događaj da ruši sve psihološke   temelje. Zato, budimo tim majkama blizu,
  slušajmo ih, pokažimo da prihvaćamo i   poštujemo njihove osjećaje, misli i potrebe.
  • O dolasku i prijemu rodilje s mrtvim djetetom   kontaktira se psiholog koji će u postpartalnom   razdoblju za potrebu žene i obitelji omogućiti   psihološku pomoć, savjetovanje, ovisno o   samoj slici ponašanja tada i nakon poroda.

Smještaj u rađaonici
  Važnost primalje se ne može dovoljno istaknuti. Neo- visno o opstetricijskoj praksi, primalje imaju značajnu ulogu u porodu. Veoma je važan taj kontakt pri porodu, a posebno u ovakvim ranjivim fzičkim i emotivnim stanjima. Uz bitnu kvalitetu rada, primalja mora imati sposobnost pomaganja ženi da se osjeća sigurno i zbrinuto. Kod intrau- terine smrti ploda zahtijeva se pozorno i pažljivo vođenje poroda. Najčešće se porod započinje prostaglandinima i okcitocinom.
  Osnovna uloga primalje je pratiti stanje rodilje. To znači da mora osigurati postupak koji jamči sigurnost majke, a prijeko je potrebno da izgradi povjerenje i psihičku podršku koja će olakšati osjećaj boli i napuštenosti već ionako preplašene i zabrinute rodilje. Bol je jedan od temeljnih znakova započetog poroda (kontrakcije) i reakcija organizma na nju. To je individualno, multidimenzionalno iskustvo koje rezultira kompleksnom interakcijom fizioloških i neurokemijskih učinaka s psihosocijalnim faktorima. Naime, sigurno da je osjet boli, odnosno prag tolerancije puno niži jer u takvim slučajevima postoje psihološki, emocionalni i motivacijski čimbenici koji utječu na porodnu bol. Normalno, osjet boli u ljudi je različit jednako kao i spremnost da se proživi i izdrži bol. Ako rodilja misli da bol ne može podnijeti, i pretpostavljamo da je mogućnost medicinske analgezije dobar odabir, na zahtjev pacijentice i u dogovoru ginekologa i anesteziologa napravi se epiduralna analgezija. Ako je to preporučljivo, primalja će svojim razumijevanjem poticati rodilju u ohrabrivanju i strpljivosti kako bi to porodno doba za nju bilo što bezbolnije, uz ublažavanje psihičkog i fzičkog stresa koji su neminovni u ovakvim situacijama. Sam čin poroda zahtijeva sva primaljska umijeća i pozorno obraćanje rodilji u procesu izgona, jer je u cilju poroditi dijete sa što manje mogućih potencijalnih komplikacija te pokušati izbjeći epiziotomiju koja može utjecati na daljnji oporavak pacijentice i na njezino prisjećanje na porod.

Nakon poroda
 Dostojanstveni rastanak od djeteta jako utječe na roditelje i njihovo kasnije življenje s tugom. Ako rodilja iskaže želju da vidi i dodirne mrtvorođenče primalja joj ga prinese omotano u pelenu i osigura joj dovoljno vremena da se oprosti s bebom. Tuga za izgubljenim djetetom je posebno stanje svijesti. Dijalog u takvim momentima s ožalošćenim osobama nije moguć, teško ga je pratiti, iracionalan je i hermetički zatvoren. Oni tada ne žele ništa, i žele sve – bez boli, tuge, očaja. Bez obzira na to, budimo strpljivi, treba pustiti da se oslanjaju na svoje želje i potrebe. Dopustite im da slušaju sebe, da vjeruju sebi i svojim osjećajima, i omogućite im da se u potpunosti predaju tim emocijama jer su izgubili sve nade, očekivanja, zamišljanja i planove. A naša uloga je pružiti djelotvornu podršku, osigurati psihološku pomoć ili savjetovanje nakon perinatalne smrti kao prevencija patološkog tugovanja ili dugoročnog stanja neprihvaćanja stvarnosti smrti. Gubitak djeteta je visokorizična varijabila u procesu razvoja kompliciranog tugovanja. A procesu oporavka od gubitka djeteta treba vremena. Sasvim sigurno da u trenucima opraštanja ne postoji granica gdje se može povući crta i stati, kao da se može zaboraviti i izbjeći navalu emocija koje dolaze. Majkama moramo pustiti da provedu neko vrijeme uz tijelo djeteta, da se oproste na njima najprihvatljiviji način. Sasvim sigurno da je za primalje koje rade u prvim minutama nakon poroda mrtvog djeteta to jedna od najstrašnijih i najtamnijih strana ovog zvanja.

Postpartalna opservacija
 Moramo imati na umu da je sada najvažnije i najos- jetljivije vrijeme nakon poroda, kada su prisutni osjećaji intenzivni i dugotrajni, a i sam tijek oporavka ovisi o daljnjoj skrbi i mogućnosti da se nađe odgovarajući put suočavanja majke s gubitkom djeteta i postupnom smanjenju simptoma akutne tuge. Dva sata iza poroda, žena se smješta na odjel, priprema se cijela liječnička dokumentacija i nakon primitka obavijesti o postojećem stanju, tijeku i završetku poroda omogućuje se kontakt i dolazak partnera i obitelji prema želji i potrebi same rodilje. Nužna je daljnja kontrola, a svakako je potrebna komunikacija koja nam omogućuje pravovremeno reagiranje na poremećaj ponašanja i raspoloženja koja su očekivana u takvim trenucima. Početak socijalnog i emocionalnog prilagođavanja i reinvestiranja u svakodnevicu je dug, treba dovoljno vremena i načina da se nauči živjeti s tim gubitkom i njegovim implikacijama, a da se ne isključuje zdrav, afrmiran život te da se opet započne gledati prema budućnosti.

Zaključak
 Svaki je gubitak teško i neugodno iskustvo. Svatko je od nas jedinstveno biće s posebnim doživljajem svijeta. Ljudi se tijekom života suočavaju s različitim vrstama gubitka, a ponekad i s onim najtežim – gubitkom djeteta. Dugi proces tugovanja mnogih majki potvrđuje, što naglašavaju mnogi stručnjaci, da gubitak djeteta ostavlja trajne praznine u životu roditelja, naročito majki.
  Uloga svake primalje kod poroda mrtvog djeteta je omogućiti rodilji maksimalnu profesionalnu skrb, ocijeniti psihološku skalu pacijentičinog emocionalnog stanja i pra- vovremeno reagirati te joj pružiti razumijevanje i podršku. Također je prijeko potrebno rodilju hrabriti tijekom poroda i komunicirati s njom kako bismo joj olakšali i ublažili ne- minovni stres u takvim situacijama. Ne postoji apsolutno sistematičan, jedinstven obrazac ili uzorak reakcije na smrt novorođenčeta jer unutrašnje stanje je za svakoga istinski različito, kao i suočavanje s gubitkom i postepeno usvajanje njegovog značenja. Nadziranje i vođenje poroda kod rodilje s mrtvim djetetom mora biti zasnovano na pacijentičinom osjećaju povjerenja i sigurnosti kroz povjerljiv odnos, unutar kojeg poštujemo njezine stavove, osjećaje, a neprekidna podrška, omogućit će u tim trenucima da rodilja objedini svoju fzičku i emocionalnu snagu kako bi stvorila ravnotežu između misli i tijeka rađanja. Takav način primaljske skrbi mora biti temelj našeg rada za svaku rodilju, prolazeći od pretpostavke da ono o čemu pacijentice i primalje razmišljaju, ono što osjećaju ima uistinu fziološki efekt. Svestrana potpora ženi omogućuje nesmetani, optimalni tijek prirodnog poroda gdje će se s takvim pristupom zasigurno osigurati da rodilja osjeti objedinjenu snagu misli, emocija i pokreta pa će se tako usredotočiti na svoje tijelo i proces rađanja.
Literatura:
1. Arambašić L., Gubitak, tugovanje, podrška, Jastrebarsko,
  Naklada Slap, 2008.
2. Goldamann Posh U., Kad majke žaluju, Zagreb, Prosvjeta,
  1996.
 3. Grubić M., Ljubičić M. i Filipović-Grčić B., Kako reći neželjenu
  vijest, Zagreb, Medicinska naklada, 2013.
4. Rando TA., Risks and therapeutic implications asssociated
  with death of a child and AIDS - related death. In Rando TA
  ed. Treatment of Complicated Mourning Champaign: Research
  PRESS, 1993:611-50.

 Autor teksta: Dženi Andrić , Članak preuzet iz Primaljskog vjesnika br. 18 svibanj 2015., www.komora-primalja.hr