Trudnoća utječe na promjenu dosadašnjeg života žene, ali i mijenja njezin budući život kada postane majka. Zavisno od psihofzičkog stanja, uvjeta življenja i rada, adaptacija na ove promjene je individualna i specifična, a činjenica je da veliki broj različitih faktora može utjecati na zdravstveno stanje i kvalitetu života trudnice, a i nakon trudnoće. Tradicionalno mišljenje je da su trudnoća i porodiljstvo vrijeme radosti i dobrog raspoloženja, ali stavovi pojedinih kultura nose sa sobom povećani rizik od oboljevanja, dok druge imaju protektivne običaje. Zanimljivi su podaci jednog indijskog istraživanja koji ukazuju da je rizik od pojave depresije u patrijahalnim društvima veći kod majki koje su rađale žensku djecu, što se tumači većim socijalnim pritiskom i favoriziranjem muške djece. Također, u zemljama Lati- noamerike, pokazalo se da je običaj da porodilja prvih 40 dana bude pošteđena svih obaveza, izuzev njege djeteta, što ima zaštitni utjecaj za opće raspoloženje majke.
Postporođajna depresija
Većina žena nakon poroda doživljava različite promjene raspoloženja. Na trenutak su sretne i zadovoljne, a već sljedeće minute počinju plakati. Istraživanja su pokazala da oko 10 do 15% majki pati od postporođajne depresije. Postporođajna depresija ima niz ozbiljnih simptoma koji su, uglavnom slični znakovima prave depresije.
Uzrok postporođajne depresije
Odgovor možda trebamo potražiti i u samoj prirodi poremećaja.
U različitim fazama ženina života, hormoni imaju golemi utjecaj na oblikovanje njezinih želja, stajališta, pa i samog načina na koji doživljava stvarnost.
L. Brizendine: Ženski mozak
Mnoge hormonalne promjene koje se događaju u vrijeme porođaja, a i nakon, odnosno nagli pad razine hormona čija vrijednost od deseterostruko povećanih u trudnoći, uz bol, psihološki stres, strah, moguće probleme zdravlja majke ili djeteta, ali i umor, neispavanost, preplavljenost osjećajem odgovornosti, strepnje, zbunjenosti, uveliko djeluju na različita psihička, odnosno emocionalna stanja rodilja. Pokazala se ispravnom tvrdnja mnogih stručnjaka da su ove promjene vezane uz endokrinološke promjene u postpartalnom razdoblju. To ukazuje da promjene estrogena i progesterona u većim količinama mogu djelovati kao depresori središnjeg živčanog sustava, koji se manifestiraju kroz pojavu simptoma naglog pada raspoloženja kod žena s postporođajnom depresijom. Ispitivanja rodilja psihološkim testovima, kojima je moguće utvrditi intenzitet potištenosti i uspoređivanje tih rezultata s rezultatima biokemijskih testova za utvrđivanje razine određenih hormona u krvi, pokazala su da postoje visoke korelacije između broja bodova testa potištenosti i razine tih hormona. U korelaciji tih tvrdnji, odgovor kao psihološka reakcija na normalan porođaj je depresija. Naime, bilo bi za očekivati da nakon poroda kod majke koja je rodila zdravo dijete bez većih komplikacija, prevladaju upravo pozitivne emocije, zadovoljstvo i sreća. Često se međutim javljaju upravo suprotna raspoloženja s karakterističnim simptomima. Smatra se da jedna od deset rodilja postaje deprimirana u prvoj godini nakon porođaja iz više razloga. Prijelaz u roditeljstvo često je popraćeno depresijom i stresom. To je posve novi život i nova stvarnost stoga je i razumljivo da su zbog toga žene uznemirene. Prema konvencijskoj defniciji, postpartum predstavlja period koji započinje četvrtim porođajnim dobom i traje narednih 4 do 6 tjedana. Međutim, opći zaključak koji je proistekao iz kliničke prakse, ukazuje da pod postpartalnim periodom u psihološkom smislu treba podrazumijevati prvih šest mjeseci, pa čak i godinu dana iza porođaja.
Vrste postporođajne depresije
Ne postoji za sada niti jedna zvanična i općeprihvatljiva klasifkacija perinatalnih psihijatrijskih poremećaja. Većina psihijatara koji se bave ovim problemom u Americi opisuju tri oblika postpartalnih poremećaja: postporođajna tuga, posporođajna depresija i postporođajna psihoza.
Blaži oblik depresivnog raspoloženja povremeno osjeća otprilike 60 do 80% majki nakon rođenja djeteta, traje kratko i naziva se postporođajnom tugom (paradoks majčine tuge) ili majčinskom melankolijom (Baby blues), sindrom trećeg dana. S druge strane zbog svoje evolucije i jasnog kontinuiteta s postporođajnom depresijom izdvojena je i kao stanje koje zaslužuje kliničku pažnju. Mnoge majke o tome ne govore jer su njihove emocije u suprotnosti s uvriježenim stavom i očekivanjem okoline da žene nakon poroda moraju biti sretne, pa majke potiskuju osjećaje i krivnju, slijedom suprotnog stanja koje se od njih očekuje. Karakteristična obilježja blagog oblika depresije je da se javljaju kao dio fziološkog procesa, a ne psihopatologije. Emocionalna, labilna i izražena plačljiva stanja bez ikakvog značajnog razloga i osjećaja nemoći, umora i konfuznosti, gdje je etiologija nepoznata, nezavisna od kulturalnih i demografskih utjecaja. Sam poremećaj raspoloženja ne predstavlja ozbiljnu opasnost, to je prolazni fenomen koji ne može imati trajan utjecaj na psihički status i zdravlje žene, moglo bi se reći da je čak koristan kao propusni ventil napetosti kod rodilja. Veći značaj ima u diferencijalnoj dijagnozi u odnosu na druge afektivne poremećaje. Prognoza je dobra, stanje se spontano poboljšava za manje od 10 dana. Najvažniji lijek za ovo stanje je podrška i pomoć okoline, razumijevanje, davanje emocionalne potpore tijekom prilagođavanja na novonastalu situaciju.
Postporođajna psihoza je vrlo ozbiljno i kritično stanje koje se javlja u prva 4 tjedna nakon poroda. Do izražaja dolaze nagle promjene raspoloženja, paranoja, zatim halucinacije koje su usmjerene prema ideji da je dijete zlo, demonsko i slično. Potrebna je hitna medicinska pomoć i hospitalizacija. Uglavnom se javlja kod žena koje i inače pate od težih psihičkih bolesti.
Postporođajna depresija i simptomi
Kratko stanje privremene tuge, ponekad se povećava u vrlo izraženu potištenost koja je rezultat nemogućnost prilagodbe na nagle hormonske promjene iza porođaja. Uz pojavu dodatna stanja tjeskobe, osjećaja depersonalizacije i opće emocionalne nestabilnosti od uobičajenih simp- toma, javlja se postporođajna depresija kao jači odgovor na hormonsku neravnotežu. Prema teoriji kontinuiteta psihološki problemi tijekom i nakon trudnoće vezani su uz ranije sklonosti depresivnom reagiranju. Kod nekih žena taj osjećaj stresa doseže vrhunac tek dvanaest mjeseci iza porođaja. Naime, mnoge žene izjavljuju da su i ranije uvijek zbog nečega bile zabrinute, uznemirene. Pokazatelji depresije nakon porođaja uključuju prethodnu depresiju, depresiju u trudnoći, nedostatak odgovarajuće emocionalne potpore i visoku razinu stresa u obitelji. Osim toga, simptomi postporođajne depresije često os- taju skriveni. Karakteristična su stanja trajnih nesanica, kronično iscrpljivanje ili hiperaktivnost, osjećaja rastro- jenosti, neadekvatni način odgovora na emocionalne potrebe djeteta, razvoj postporođajne neprilagodljivosti i osamljenosti. Bore se s osjećajem napuštenosti od svojeg partnera i bliskih osoba, osjećaju jaku napetost i strah, katkad i napade panike. Treba shvatiti da je složenost postporođajnog raspoloženja kao hrvanje s ponovnom uspostavom hormonske ravnoteže u mozgu.
Tijekom trudnoće aktivirane su kočnice za reagiranje na stres; odjednom nakon porođaja one su ponovno deaktivirane. Kod 90% žena, mozak je u stanju vratiti se na normalnu reakciju na stres, no kod žena koje pate od toga stanja, genetski podložnije depresiji, to ne uspijeva. Sama hiperaktivnost na stres, proizvodi stresni hormon kortizol gdje će njezin refeks straha biti pojačan, napetost prelazi u nemogućnost kontrole takvog osjećaja. Pretjerana briga za dijete, zaštitnička nastrojenost, napregnutost, iscrpljenost stvaraju cijelu sliku problema identiteta zbog sada još jedne nove uloge, uloge majke, a ona se gubi u osjećaju sebe kao jedinke, javljaju se osjećaji gubitka jer više ne znaju tko su kao pojedinci. Nerazumnom zabrinutošću i tjeskobom da će se djetetu nešto dogoditi mnoge osjećaju da je to prevelika odgovornost za njih, intenzivnim osjećajem sebe kao loše majke i supruge, osjećaja krivnje i sukoba misli (straha) da bi mogle nauditi sebi ili djetetu. Doživljaj trenutne životne situacije u tih majki može biti potpuno izmijenjen, tako da mogu biti u potpunosti disfunkcionalne, uz prevladavanje negativnog odnosa prema sebi i okolini. Taj sklop, uz recimo primarne čimbenike veoma lako produbljuje i onako lošu situaciju u tom razdoblju žene, koja u tim momentima ima osjećaj nemoći, nepremostivu sliku očaja i beznađa.
Kako liječiti postporođajnu depresiju?
Postporođajna depresija je sve donedavno bila zanemarivana u medicinskoj praksi, jednako kao i pred- menstrualni sindrom. Javnost na nju nije obraćala pozo- rnost, liječnici su o njoj rijetko raspravljali, a žene koje su je proživljavale, nepotrebno su se stidjele i patile u tišini. Srećom, dogodio se zaokret u načinu promatranja i suočavanja s postporođajnom depresijom (PPD).
Postporođajna depresija je najlakše izlječiv oblik depresije. Ne treba očekivati da će proći sama od sebe. Vrijeme nastajanja varira od nekoliko mjeseci do godine iza poroda. Terapija postpartalne depresije podrazumijeva psihoterapiju i ponekad medikamentozno liječenje (anti- depresivi bez utjecaja na dojenje). Psihoterapija se temelji na pretpostavci da način na koji pojedinac strukturira i objašnjava svoja iskustva određuje njegovo raspoloženje i ponašanje. Cilj te terapije je promijeniti negativne načine mišljenja i osjećanja majki te ih naučiti da razmišljaju pozi- tivno i konstruktivno. Preventivne strategije uključuju niz praktičnih aktivnosti (kako da žena pomogne sama sebi i da dobije pomoć nakon poroda, posebno pomoć o brizi oko djeteta) i terapijske aktivnosti (učenje relaksacijskih tehnika i rad u grupi). Neki znanstevnici smatraju da bi kod nekih žena dojenje moglo štititi od postporođajne depresije. Dobro je što je liječenje dostupno i što je učinkovito. Ke- mikalije u mozgu koje potiču dobro raspoloženje i osjećaj zadovoljstva (serotonina) nakon porođaja su niske, a u depresivnih majki vlada njihov manjak. Stručnjaci za postporođajnu depresiju jednoglasno preporučuju – kod žena s ozbiljnim simptomima – antidepresive u kombinaciji s drugim načinima liječenja poput suportivne razgovorne terapije. Bez obzira na odabir terapije, pravodobno djelo- vanje je presudno važno, kako za majku, tako i za dijete. Skrb za dijete, osjećaj povezanosti s njime, užitak samog majčinstva – to je cilj terapije i rezultat njezinog djelovanja.
Zaključak
Simptomi postporođajne depresije slični su simptomima majčine tuge, iako su mnogo izražajniji. Depresija onemogućava uspostavu povezanosti s djetetom u trenucima saživljavanja s ulogom majke i može djelovati na ostale odnose u životu, a i na zdravlje žene. Ono što je u praksi bitno je da se tužna raspoloženja žena u postporođajnom razdoblju često javljaju i da nisu odraz psihopatološke strukture ličnosti rodilje. Briga zdravstve- nog osoblja kroz razgovore i suosjećanje s rodiljom bitna su za ublažavanje tuge u tom razdoblju. No, bez obzira na to, isto tako ne smijemo zanemariti simptome koji nas upozoravaju na ženina negativna sagledavanja sebe, njezin osjećaj neadekvatnosti, iskrivljeno interpretiranih događaja, kao i pesimistička anticipirana buduća događanja. Taj poremećaj ponašanja (postporođajna depresija) zahtijeva stručnu pomoć koju je bitno zatražiti, osobito ako su simptomi intenzivni.
U slučaju da postoji sumnja u pojavu postporođajne depresije od velike pomoći mogu biti članovi obitelji koji o pojavi simptoma i znakova trebaju pravovremeno obavijestiti liječnika. Čim prepoznaju problem bitno je da što ranije reagiraju i djeluju jer će tako tijek oporavka biti brži. Nadalje, treba imati na umu da je takva vrsta depresije privremena i da to nije znak slabosti. Nikada ne treba potiskivati osjećaje. Borba s njima nekada može biti dugotrajna i nesavladiva. Osjećaju shrvanosti, treba se suprotstaviti prihvaćajući pomoć, odbacujući krivnju i sumnju u vlastitu ulogu majke, omogućivši sebi zado- voljstvo tek započetog majčinstva.
Literatura:
1. Brizendine L., Ženski mozak, Zagreb, Profl International, 2008, str. 20-24, 243-247.
2. Havelka M. (U.R.) Zdravstvena psihologija, Jastrebarsko, Naklada Slap, 2002, str. 233-238.
3. Murkof H. E., Što očekivati u trudnoći, Zagreb, Grafčki zavod Hrvatske d.o.o., 2003, str. 388-392.
Autor teksta: Dženi Andrić , Članak preuzet iz Primaljskog vjesnika br. 18 svibanj 2015., www.komora-primalja.hr
